Friedrich Achleitner nije bio samo teoretičar i kritičar arhitekture, ni samo književnik, ni samo pedagog. Sve te aktivnosti, od kojih bi svaka pojedina bila dovoljna za čitav jedan život, ujedinjavao je snagom svoje kreativne ličnosti. On sam je, doduše, odvajao intenzivni, koncentrirani rad na arhitekturi od užitka literarnog stvaranja, no ta područja u njegovim djelima i u njegovu radu nisu neovisna jedna od drugih. Naime, u tekstovima s arhitektonskim temama često nalazimo umjetnički artikulirane formulacije.

Arhitektonskom praksom Achleitner se bavio tek kratko vrijeme nakon diplome (1953.) na Bečkoj akademiji u klasi cijenjenog majstora Clemensa Holzmeistera. Bila je to renovacija jedne historicističke crkve, a intervencija se sastojala od radikalnog čišćenja crkve od njena dekora, posve u smislu moderne. Godine 1958. priključuje se grupi mladih radikalnih literata naziva Wiener Gruppe, inspiriranih dadaizmom i nadrealizmom, te sudjeluje u njihovim akcijama u okviru literarnih kabarea 1958. i 1959. Achleitner se bavio konkretnom i dijalektalnom poezijom, eksperimentirajući s materijalnošću i zvučnošću jezika. Ta se poezija doima poput notnog zapisa za čitanje, a najbolje ju je čitao sam autor na literarnim večerima. Između 2003. i 2015. objavio je šest knjiga proze u kojima često kritički preispituje životne pojave, uporabu jezika te postupanja svojih sugrađana. Radi se o crticama uvijek pisanim s vidljivim užitkom u igri riječima, s blagom ironijom i svijesti o ambivalentnosti ljudskog stanja.